Duhani
Povijest pušenja duhana
Od najranijih vremena razni su autori spominjali u svojim djelima inhaliranje isparavanja raznih narkotičnih biljaka u medicinske i ritualne svrhe, Herodot (485. – 425. p.n.e.) opisuje kako su Skiti koristili dim konoplje. Rimski učenjak, Plinije Stariji, koji je poginuo u erupciji Vezuva godine 79. izjavio je o svojoj “Povijesti prirode” o ljekovitim efektima dima, koji nastaje izgaranjnem podbijela, na kašalj. Plutarh (46. – 120. godine) spominje da su Teutoni upotrebljavali neku vrstu trave (ne opisuje precizno koju), otkidali joj vrhove i stavljali u vatru. Tako stvoreni dim se inhalirao, a one koji su ga inhalirali dovodio u relaksacijsko stanje.
Indijanci su prvi potpuno razradili pušenje lule, odnosno stvorili su opće prihvatljiv oblik pušenjna zasnovan na sagorijevanju biljke tabaccum nicotiana. Nakon otkrića američkog kontinenta duhan je pristigao u Europu, a njegova se upotreba proširila.
Las Casas, povjesničar iz doba konkvistadora, spominje u svojim djelima da su Indijanci umotavali lišće biljaka u veliki suhi list, jedan kraj zamotuljka držali u ustima, a drugi kraj pripalili te uvlačili dim koji je nastajao prilikom sagorijevanja.
Godine 1502., Juan Poncec de León susretao je Indijance koji su pušili duhan iz glinenih lula. Drugi izvještaji iz tog doba spominju šmrkanje duhana i žvakanje mješavine duhana i krede u Srednjoj Americi. Mnoga indijanska plemena i danas imaju mitove i legende koje govore o strahopoštovanju prema duhanu i lulama. 1548. domoroci na američkom kontinentu su se odnosili prema duhanu kao specijalnom daru Velikog duha – daru koji je toliko tajnovim i magičan da štiti ratnike, smiruje vodu ribarima i donosi spokoj duši.
Iz Francuske, ta se biljka proširila Europom brzinom kojoj nije mogao konkurirati niti jedan prekomorski proizvod. Do kraja šesnaestog stoljeća herba nicotiana – znanstveno ime koje je duhanu dao botaničar Delachamp – bila je poznata u svim europskim zemljama.
Duhanski sok se preporučivao u liječenju “francuske bolesti” (sifilisa), lišće se polagalo na rane kako bi one brže zacjeljivale ili se upotrebljavalo za otklanjanje upala i glavobolja. Duhanski klistir korišten je protiv zatvora crijeva. Sve do 1812. godine britanski vojni liječnici nosili su sa sobom sprave za primjenu duhanskog dima za spašavanje davljenika. Tek kad su Posselet i Reimann izolirali glavni alkaloid u duhanu – nikotin (nazvan po Jeanu Nicotu) – 1828. godine moglo se znanstveno dokazati koliko je duhan zapravoštetan.
Uporaba duhana za šmrkanje (burmuta) predstavlja prijelazni oblik između medicinske upotrebe duhana i upotrebe iz zadovoljstva. U osnovi se šmrkanje primjenjivalo za liječenje glavobolja i bolova očiju, ali je u nekoliko desetljeća postalo pomodno, s vlastitim ritualima i ceremonijama. Iako ga je pušenje cigareta, cigara i lule potisnulo u pozadinu, ljudi i danas šmrkaju duhan, posebice u skandinavskim zemljama.
Prvi kolonisti koji su se vratili u Europu donijeli su sa sobom duhan i glinene lule oblikovane prema lulama Indijanaca. Odgovornom osobom za društveno prihvaćanje lule smatra se Sir Walter Raleigh. U Engleskoj se samostalna industrija glinenih lula razvila oko 1600. godine. Mornari, studenti i vojnici su “krivi” za širenje lule Europom. Srednja Europa upoznala je pušenje lule uglavnom kroz bezbrojne vojske koje su njome harale u vrijeme tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.). U to vrijeme Hans Jakob C. von Grimmelshausen, u svojoj noveli “Simplicius Simplicissmus”, prigovara da “devet od deset ljudi uživa u različitim oblicima upotrebe duhana”.
Još jedan oblik pušenja u to vrijeme stigao u Europu, ali preko Španjolske. To je pušenje cigara. Meksički Asteci, te stanovnici Zapadne Indije pušili su lišće duhana umotano u role, a Maje su takvo umotano lišće stavljali u dekorativne, vrijedne lule, i tako ih pušili (kao što se danas puši uz upotrebu usnika za cigarete ili cigarillose).
Cigareta sa papirnim omotom gotovo je jednako stara koliko i lula ili cigara. Još 1575. godine jedan ješpanjolski liječnik izvijestio dvor u Madridu da su domoroci u Meksiku proizveli papir koji su upotrebljavali za pravljenje “smotki” duhana.
Izvor: www.pusilulu.tk
Duhan je kultura, lula je tradicija
Duhan je biljka rasprostranjena danas na svih pet kontinenata, premda je u vrijeme kad su Europljani otkrili njegovo uzgajanje bilo uglavnom koncentrirano oko Kariba. U posljednjih pet stoljeća svijetom su se proširile dvije osnovne vrste duhana Nicotiana rustica i Nicotiana tabacum. Rustica, žutih cvjetova i velikih listova, danas se uglavnom uzgaja u Brazilu, Maloj Aziji, Madžarskoj i nekim djelovima južne Francuske, a tabacum u SAD-u, Maleziji, Turskoj, Centralnoj Africi i Alžiru.
Naravno, obje vrste uzgajaju se i u drugim djelovima svijeta (pa i u nas), ali ne one vrhunske kvalitete od koje se izrađuju ponajbolji duhani za lule. Duhan za lulu, u današnjem obliku mješavina, poznat je tek nešto manje od dvjesto godina. Prije dva stoljeća proizvođači dunaha morali su mnogo toga naučiti o kvaliteti, sušenju i miješanju raznih vrsta duhana.
Nisu postojale “marke”. Svaki je grad imao svog “duhandžiju” koji je pripremao vlastiti duhan od duhanskog lišća dopremanog u rinfuzi u glavne uvozne luke pojedinih zemalja. Iz takvih lokalnih trgovina duhana za lule i za šmrkanje, u želji da se vlastitom duhanu dodijeli osebujnost i prepoznatljivost na tržištu, razvili su se mnogi današnji svjetski poznati proizvođači – Dunhill, McClleland, Peterson, Dan Tobacco, Gallaher, Niemeyer, Stanwell, Mac Baren, W.Ø.Larsen, Stokkebye, Exlusiv, itd. Dakle, tek u posljednja dva stoljeća počela se graditi kvaliteta duhanskog lista, a mješavine su se prilagođivale različitim navikama, željama i ukusima pojedinaca, usporedno s razvojem umijeća pušenja lule.
Krajem prošlog stoljeća duhani za lulu postali su prepoznatljivi po vrsti mješavine i imenu koje se davalo određenoj mješavini. Postoji mnogo pisanih izvora koji to potvrđuju. Tako je poznato da je engleski pisac Thackeray pušio duhan nazvan “Three Castles”, jer ga spominje u svom djelu “Virdžinijanci”, James Barrie u “My Lady Nicotine” hvali “Craven Mixture”, itd. 
Danas se za proizvodnju duhanskih mješavina za lule uglavnom upotrebljava pet osnovnih sorti duhanskog lista: Virginia, vrlo blag duhan slatkastog okusa i Burley, nešto manjeg lišća, blage ali prepoznatljive arome, koji služe kao osnovica za većinu mješavina; zatim tzv. orijentalni duhan koji se uglavnom uzgaja na balkanskom poluotoku i Sredozemlju te Latakia (uglavnom iz Sirije, Grčke i sa Cipra) i Perique (područje New Orleansa), koji svojim karakterističnim okusima, mirisima i aromom služe kao dodaci osnovnim duhanima.
O miješanju tih osnovnih i nekih drugih vrsta duhana ovisi hoće li proizvedena mješavina biti blažeg ili jačeg okusa, koliko će “gristi” za jezik, a dodavanje raznih aroma i mirisa (od voćnih mirisa – šljive, trešnje, jabuke, grožđica… preko začinskih – cimet, karamela, vanilija… do alkoholnih mirisa viskija, konjaka i vrhunskih vina) proizvođači stvaraju mješavine prihvatljivije okolini od čistog duhana.
Nakon što se obavi berba duhanskog lišća, mora se staviti sušiti.O načinu sušenja također ovisi blagost i jačina duhana. Prema načinu sušenja razlikuju se četiri osnovne grupe duhana (nazivi su na engleskom, jer taj jezik upotrebljavaju svi proizvođači za opis pojedinih mješavina):
1. Air Cured group – lišće se nakon berbe suši na otvorenom, zaštićeno od utjecaja sunca. Nakon sušenja, slaže se u drvene bačve radi procesa fermentacije. Fermentacija stvara kemijsku reakciju u lišću koja smanjuje sadržaj nikotina, a ujedno duhanu daje blag okus.
2. Flue Cured group – za taj proces lišće se, odmah po berbi, vješa u zatvorene sušare i suši uz pomoć zagrijanog zraka. Taj proces brzog sušenja daje duhanskom lišću svjetložutu boju, a tako sušen duhan vrlo je pogodan za proizvodnju raznih mješavina.
3. Sun Cured group – dunahsko se lišće, nakon berbe, niže na žicu ili konop i vješa na zidove kuća ili sušara. Većina orijentalnih duhana suši se na taj način (ako ste ikad bili u Makedoniji prizor vam nije nepoznat). Tako se suši duhan u Grčkoj, Bugarskoj, Turskoj, u nas, te u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza u području oko Crnog mora.
4. Fire Cured group – to je grupa takozvanih najjačih, “ounih” duhana. Duhana se suši iznad otvorene vatre, pri čemu se dimom postiže specifičan okus. Ta se metoda uglavnom primjenjuje u SAD-u (države Kentucky i Tennessee), Italiji, Poljskoj, Malaviju, Tanzaniji i Zimbabveu.
Svaki pušač lule je potpuni individualist, vlastitih potreba, zahtjeva i želja. Piperson`s Lounge, vrlo cijenjeno stručno udruženje pušača lula, izradio je kratku listu od četiri duhana onih pušačkih karakteristika koje zadovoljavaju početnike (dvije aromatizirane i dvije klasične, tzv. engleske mješavine). Mnogi se s tom listom neće suglasiti, ali neka ovdje posluži barem kao orijentacija. To su MacBaren Original Choice, Dan Tobacco Da Vinci, McClleland Frog Morton i Dunhill Early Morning Pipe.
Bez obzira koji duhan izberete, jedan je čimbenik vrlo važan – da se duhan održava u stanju koji omogućuje normalno pušenje. Kao i sve ostalo što je vezano uz pušenje lule, i to ovisi o individualnim zahtjevima svakog pušača. Neki pušači vole da im je duhan suši, a neki da je vlažniji. U oba slučaja trebaju se izbjegavati krajnosti, jer one ne samo da uništavaju želju za pušenjem, već i sam duhan. Presušeni duhan gorit će poput slame, a prevlažan je gotovo nemoguće pripaliti.
Izvor: www.pusilulu.tk
Osnovni tipovi duhana za lulu
Biljka duhana je toliko jedinstvena u tome što sama biljka proizvodi karakteristične i posebne okuse ovisno o mjestu na kojem se uzgaja, a koji ovise o kvaliteti zemlje i klimatskim uvjetima, a po čemu mnogo podsjeća na uzgoj vinove loze. Mnogim vrstama duhana naknadno se dodaje okus, ali ako klimatski uvjeti i samo tlo nisu povoljni takav duhan nikada neće moći biti dobre kvalitete.
VIRGINIA: crvena / crna / limun žuta / narančasta / narančasto-crvena Virginia je najpopularnija vrsta duhana za lule. Otprilike 60% berbe svjetskog duhana odnosi se na Virginiu. Ona je najblaža od svih mješavina, a sadrži najvišu koncentraciju dekstroze (šećera) koji joj daje lagani slatkasti okus. Virginia se koristi gotovo u svim mješavinama, odlično gori i održava žar. Čista Virginia najpoznatija kod flake duhana. Dunhill’s light flake najbolji je primjer. Osrednja u jačini ali daleko najslađa u okusu.
BURLEY: Burley duhan je slijedeći po redu najpopularnijih mješavina duhana za lule. Ne sadrži skoro ništa šećera, te mu to daje suši i puniji okus od Virginie. Burley se koristi u mnogim aromatičnim mješavinama budući da najbolje apsorbira okus naknadno dodane arome. Ovaj duhan sagorijeva polako i hladnog je dima, te se prije čini kao dodatak mješavinama, prirodnog okusa i lagane arome koja ne peče na jeziku.
Burley je duhan sušen na zraku (air cured). Sušenje se odvija tijekom dva mjeseca u velikim otvorenim sušarama sa prirodnim protokom zraka. Tako osušen duhan poprima nijansu svijetlo smeđe do boje mahagonija.
ORIENTAL: vrsta duhana uzgojena u Turskoj, na Balkanu i u Rusiji. Najpoznatije mješavine su Izmir, Samsun, Yenidje, Cavella i Bursa. Zajednička karakteristika je to da razvijaju «prašnjavu», «zemljanu», «suhu» i ponekad lagano kiselkastu aromu. Neki od njih koriste se u pojedinim egzotičnom cigarama i cigaretama u Egiptu i ostalim arapskim zemljama.
YENIDJE: duhan iz svjeverne Grčke. Začinjen, ali lagan, jedinstvenog okusa.
LATAKIA: Latakia je rezultat procesa sušenja duhana, uključujući sušenje iznad vatre određenih vrsta drveta i aromatičnih biljaka u kontroliranim uvijetima. Najverovatnije najpoznatija vrsta začinjenog duhana. Uglavnom raste na Cipru i u sjevernoj Siriji. Poslije berbe i sušenja lišće duhana visi u zatvorenim sušarama na dimljenju iznad tinjajuće vatre hrastovine i bora koje ispunjavaju dimom cijelu sušaru, prekrivajući tako lišće česticama dima, dajući mu jedinstvenu aromu. Latakia je «otkrivena» kada je udarna berba u Siriji rezultirala viškom, odnosno kada su viškovi duhana pohranjeni na tavanu iznad otvorenog ognjišta u kući. Sirijski uzgajivač duhana je tradicionalno koristio drvo u kombinaciji sa osušenim devinim izmetom za kuhanje i grijanje preko zime. Slučajan proces dimljenja duhana, jedinstvene arome i okusa otkriven je tek slijedećeg proljeća. Latakiu obilježava snažan i težak okus sa aromom koja ima «udimljene» karakteristike. Latakia je obvezni sastojak u svim tradicionalnim engleskim mješavinama. Količina mješavine može varirati od samo nekoliko postotaka do otprilike 40-50% ili čak i više. Postoje pušači koji vole čistu 100%-tnu latakiu. Pušenje čiste latakie rezultira oporim okusom, ne zato što je latakia jak duhan, nego zato što sagorijevajući isušuje usta i grlo.
PERIQUE: Perique duhan je vrsta crvenog Burleya, koji raste na vrlo malom prostoru u Louisiani blizu New Orleansa. Vrlo je rijedak. Sporo gori i snažne je arome. Uzgaja se u malim količinama, pa mu je cijena prlilično visoka. Perique se nakon kraćeg sušenja na zraku stavlja u u hrastove bačve, gdje se prešanjem cijedi višak sokova i vrši fermentacija. S vremena na vrijeme lišće se preslaguje, te nanovo preša i fermentira. Taj proces često traje preko godine dana. Vrlo velika koncentracija nikotina i intenzivna aroma duhana tretiranog ovom metodom rezultira da se koristi isključivo kao dodatak mješavinama u malom omjeru do najviše 5%.
KENTUCKY: Kentucky je vrsta posebno tretiranog Burleya, obrađenog u Kentuckyu. U odnosu na Burley, Kentucky se suši iznad tinjajuće vatre. Njegova jedinstvena aromatična aroma nije tako intenzivna kao kod Latakie. Sadrži visoku količinu nikotina, pa se stoga u mješavinama koristi u manjim omjerima.
DRAMA: Duhan vrlo jake arome koji uspijeva u Makedoniji.
CAVENDISH: Cavendish nije vrsta, već način obrade duhana. Engleski cavedish koristi Virginiu sušenu na tinjajućoj vatri, koja se naknadno pari i tek tada pohranjuje u preše, gdje se odvija fermentacija od nekoliko dana do nekoliko tjedana. Nakon ove procedure dobivamo odličan, izrazito taman duhan pogodan za daljnju obradu. Cavendish može biti proizveden od bilo koje vrste duhana, no uglavnom se koriste Virginia i Burley.
Cavendish je i proces sušenja i metoda rezanja lišća duhana; postupak se ne odnosi na duhan, nego na vrstu proizvodnog procesa. Sama procedura i rezanje se koriste da bi dovele do prirodno slatkastog okusa, koja je glavna karakteristika Virginia duhana. Taj proces će stvoriti duhan vrlo lagane arome.
Moderna verzija Cavendisha mnogo je više aromatizirana. Originalan okus duhana zamalo da se i ne osjeti. Postupak umjetnog dodavanja raznih aroma naziva se «casting». Arome se dodaju na način da se duhan umače u razne likere i arome raznog voća. Na taj način Cavendish poprima željeni miris i okus. Tako aromatiziran Cavendish spreman je za dodavanje u pojedine mješavine.
K. Kurilj
Skladištenje i sazrijevanje duhana
Svi duhani vremenom sazrijevaju, poneki od njih nakon što odleže nekoliko godina postaju sve bolji i bolji. Slobodno se može povući paralela s vrhunskim arhivskim vinima, koja također godinama ležanja i sazrijevanja postaju sve bolja.
Tehnologija proizvodnje i pakiranja duhana trebala bi krajnjem korisniku omogućiti uživanje odmah nakon kupovine, kao i skladištenje na duži period. Jedini i najvažniji uvjet koji duhan mora zadovoljiti jest da se svidi pušaču, bio uskladišten na duže vrijeme ili konzumiran odmah nakon kupnje. To nas dovodi do očitog problema «kako pronaći najbolji duhan koji će nam se svidjeti»?
Odgovor vjerojatno leži u činjenici da nikada nećemo naći samo jedan „najbolji“ duhan, već nekoliko njih. Bez obzira koliko uživamo u duhanu koji nam se trenutno najviše sviđa, vjerojatno ćemo prije ili kasnije krenuti u potragu za nečim još boljim ili drugačijim.
Najprikladnija staklenka za čuvanje duhana u rinfuzi.
Sigurno je da ćemo se kroz pušenje lule susretati sa duhanima koji su nam odlični, dobri i onima koji nam se neće svidjeti. Isprobavanje raznih duhana i istraživanje aroma su sastavni dio cjelokupnog doživljaja pušenja lule. Što je veće naše znanje o osnovama mješavina i pojedinim vrstama duhana, to su veći izgledi da ćemo razviti vlastiti izbor duhana koji odgovara našim potrebama. Zlatno pravilo uživanja u duhanu, kao i u vinu je; ako nam se sviđaju okus, miris i ukupni doživljaj, onda je to dobar duhan, bez obzira na proizvođača i njegovu reputaciju.
Ovo pravilo vrijedi za sve duhane na tržištu, bez obzira koliko poznati ili manje poznati bili. Do problema dolazi kada određeni duhan kojeg želimo uskladištiti na duže vrijeme, počne nakon nekog vremena gubiti osnovnu aromu. Duhan treba probati dok je „svjež“ i pokušati odrediti što će postati nakon nekoliko mjeseci ili godina.
Duhane dijelimo na četiri osnovne skupine:
a) masovno proizvedeni aromatični duhani,
b) Cavendish – odnosno odabrani aromatici, fermetirani i «prženi» na specijalan način
c) engleski „prirodni“ nearomatici i
d) prirodni duhani bazirani na virginiji.
Bez iznimke, svi od navedenih vrsta vremenom će mijenjati svoju aromu. Svi masovno proizvedeni aromatici za podlogu koriste duhane slabije kvalitete kojima je tijekom proizvodnje umjetno dodana određena aroma. Kroz duže razdoblje aroma će jednostavno ishlapiti i nestati, a kao rezultat ostat će nam duhan koji će davati neodređenu „monotonu“ aromu. Takve duhane nije poželjno čuvati na duže razdoblje, već ih koristiti dok su „svježi“.
Kod odabranih aromatika baziranih na cavendishu tijekom dužeg razdoblja skladištenja doći će do određene promjene na bazi, no održati će aromu kroz godine, ukoliko su uskladišteni na prikladan način.
Engleske mješavine, odnosno nearomatični „prirodni“ duhani, propisno uskladišteni mijenjati će se vrlo polako kroz duže razdoblje.
Duhani bazirani na Virginiji početi će se mijenjati od dana pakiranja i nastaviti kroz više godina. Stupanj promijene kod nearomatičnih duhana ponajviše ovisi o tome koliko je „svjež“ duhan koji je korišten u mješavini. Virginija se koristi gotovo u svim vrstama duhana, od baze za aromatične do čistih Virginija flake duhana.
U načelu jedino Vriginija s vrlo visokim postotkom šećera koristi se u kvalitetnijim, posebno dobrim mješavinama. Prešanje, zagrijavanje, parenje, sazrijevanje i mnogi drugi postupci koriste se za obradu „sirove“ Virginije. Svaki od tih postupaka ima utjecaj na aromu, kako kod svježeg proizvoda, tako i u postupku sazrijevanja kod uskladištenog duhana.
Za pravilno skladištenje duhana postoje tri osnovna pravila:
1. Hladno, ali ne prehladno, uvjet je koji omogućuje da uskladišteni duhan pravilno i polako sazrijeva. Idealna temperatura trebala bi biti od 13 °C do 19 °C, dok kod konzerviranih duhana temperatura treba biti nešto veća, idealna bi bila sobna temperatura do 23 °C. Poneki proizvođači, da bi skratili postupak, sazrijevanje duhana vrše na umjetni način, tako što duhan prešaju, pare i zagrijavaju.
2. Dugotrajno sazrijevanje najbolje se postiže kod rahlije pakiranih duhana, poželjno je da u pakiranju ima nešto zraka. Naravno to ne znači da uskladišteni duhan smije biti otvoren. Vakumirane konzerve najčešće se koriste kod flake duhana baziranih na Virginiji i eventualno kod nekih orijentalnih mješavina. Tako pakirani duhani će sazrijevati, ali dosta sporije.
3. Osim idealne temperature, potreban je i prikladan prostor. Kao skladište najbolje je koristiti ormar od pravog drveta. Svako drvo „diše“ što omogućuje izmjenu zraka i održava potrebnu temperaturu. Također vrlo je bitno da ormar nije izložen izravnom sunčevom svijetlu. Uskladišteni duhan nemojte često prenositi, naglo okretati ili tresti.
Veliki proizvođači prave duhane koji nisu predviđeni za sazrijevanje. Kod takvih duhana sazrijevanje bi dovelo do suprotnog učinka. No proizvođači vrhunskih duhana ponekad namjerno u skladištima drže zalihe prije nego što ih puste u prodaju, a najčešće je to razdoblje od jedne do tri godine. Tako odležani duhani razviti će svoju aromu, te biti spremni za pušenje. No, ukoliko dozvolimo takvim vrhunskim duhanima da nastave sa sazrijevanjem kroz duži period, zasigurno ćemo dobiti duhan vrhunske kvalitete, jedinstvene arome i neponovljivog doživljaja. Otvoriti konzervu i pušiti duhan star dvadeset i više godina sigurno je trenutak koji će se dugo pamtiti i prepričavati unucima!
K. Kurilj